Jeste, bili smo u Lisabonu početkom maja ove godine… ali zašto odmah nisam pisala o tome?
Kada smo se vratili, dočekale su nas loše vesti, o poplavama. Zato nismo hteli ništa da pišemo o našem putu. I tako, dan za danom, sutra ću, sutra… dodjosmo do danas.
No, da krenemo!
Kada smo mi išli, morali smo da presedamo u Minhenu, što je značio da smo morali da se probudimo u 3 sata po ponoći da bismo sve stigli. Sada vidim da ima direktnih letova, i iako cena nije nešto znatno niža, sigurno ćete uštedeti par sati.
Prvi put presedamo u Minhenu, ali smo se ipak lepo snašli kroz aerodrom. Moj prvi šok je da u radnjama sa stampom nema NIJEDNOG časopisa o pletenju … a drugi koliko su radnje skupe. Hermes kaiš koji košta 555 eura … D. se šalio pitanjem da li se taj kaiš skida na kontroli pre i posle leta …
I da, nemojte da se zafrkavate, nego pojednostavite sve, znači nema flašica sa vodom, morate da skinete kaiš, mindjuše, ako imate metal u cipelama, sve sa šnalama… Ako imate laptop, izvucite ga van tašne, ako i fotoaparat. Ja sam bila zamoljena i da ga uključim, pa su proverali i sadržaj aprata i objektiva. Ne čudim se, ne pitam, samo daj da prodjemo.
Leteli smo preko Lufthanse, tako da je let bio prijatan, sve sa doručkom, ručkom, a mi smo poželeli sebi lep put uz belo vino. Malo smo i prispali, a onda se probudili tačno na vreme da vidimo Atlantik !!! I Lisabon !!!
Elem, kad smo već stigli u Lisabon, odvukli smo torbe do taxi stanice, jer nam je ovo preporučeno. Medjutim, red je toliko OGROMAN, da je naša slobodna procena bila da ne bismo došli na red za 2 sata … Te smo potražili metro. Kupovina karata je poprilično jednostavna, a mi smo imali sreću da pročitamo sve i kupimo ih pre navale sa novog leta … Sistem je sličan kao i u drugim gradovima – automat u koji ubacite novac, a on vam izbaci karticu. Pod firmom Carris su većina autobusa, tramvaja i metro, te proučite njihov sajt. Preporučila bih njihovu VIVA kartu, sa kojom vas jedna vožnja košta oko 2.3 eura. Jedna karta za jednu osobu, barem je to sve tada važilo 🙂 Nama se nikako nije isplatilo da uzmemo karticu sa kojima imamo popuste na muzeje i neke trte mrte stvari.
I tako, vrlo brzo stigosmo na našu stanicu, odvukosmo torbe do hotela i shvatismo da je na lepom mestu. Ajmo odmah u šetnju, jašta. Gde, pa nizbrdo. Dan, prelep, sunčan, plavo nebo sa pokojim oblakom … još je i jedan od prvih vizura bio Trg Marka Pombala… sa sve palmama !!!
Nastavili smo duž Avenida da Liberdade, oduševljeni prostranošću, popločanjem… stigosmo do centra, pomalo iznenadjeni velikom količinom turista. Spustismo se glavnom džadom, kroz Baixu… i tu nastade prva foto 🙂
Tu negde čujemo i naš jezik, dve devojke u neon dugim suknjama jedu sladoled iz čašice 🙂
Ubrzo, osećamo prvi umor… pomalo je vruće, ne znamo gde ćemo sledeće. Dodjavola, ima li ovde igde ijednog hlada, ijedne klupe?
Sedamo na prvi stepenik, i listamo vodič. Hajde onda da prošetamo malo na tu stranu…
I onda smo se prvi put susreli sa pravim strminama Lisabona – uzbrdo i uzbrdo, stepenicama, ulicom, pa još stepenica…
Tek negde tu postali smo svesni fasada sa pločicama. Bljeskaju na zalazećem suncu, izazivaju da pogodite da li ste već negde videli slične.
Stižemo do mesta koje nam je preporučeno da sednemo, blizu crkve Largo di Chiafo.
Turisti, turisti … pa i mo smo 🙂
Svidi nam se i izbor kolača, te naručujemo nešto testasto, hrskavo, sa jagodama. Ovo je moralo da ide na Instagram 🙂
– I čašu vode.
– Molim ?
– Donesite nam i po čašu vode, obične.
– Hmpf ….
Izgleda da u Lisabonu nije običaj da vam serviraju času vode uz slatko, utvrdili smo i posle … 🙂
Nastavljamo šetnju, i vidimo Elevador da Bica – fantastičnu strukturu koja izbija niotkuda. Pogledaćemo je detaljnije neki drugi dan, odozgo 🙂
Da polako idemo ka hotelu? Jer… ipak smo ustali u 3 ujutru! Nailazmo na još jednu znamenitost – konobare koji stoje ispred restorana, držeći jelovnike u rukama, pozivajući vas unutra. Poneki su agresivniji, poneki ok, pa se sa njima i popriča ponešto.
Za kraj dana, kao poručeno, naišli smo na ogledalo i srećni nastavili tradiciju zajedničkog slikanja. Dobar autostoper uvek zna gde mu je peškir, je l tako (u ovom slučaju marama)… 🙂